• šalji dalje

D.P. 14. 04. 2009. 1,845 prikaza 0 komentara Print

Antonin Artaud rođen je 4. rujna 1896. godine u Marseilleu, a posljedice meningitisa koji je prebolio u petoj godini, pratit će ga do kraja života, no to ga neće spriječiti u uspješnom stvaralaštvu.  Osim brojnih tekstova, autor je dva manifesta kazališta okrutnosti, dramskih tekstova, scenarija za filmove, odigrao je brojne uloge u kazalištu i na filmu te ostavio veliki trag u kazalištu.

U djetinjstvu Artaud pohađa katoličku školu Sacré-Coeur, te završava gimnaziju. 1915. odlazi u bolnicu La Rouquière, zbog govornih smetnji, mucanja, čestih glavobolja i živčanih smetnji. To je vrijeme Prvoga svjetskoga rata i Artaud je pozvan u vojsku, no poslije devet mjeseci napušta vojsku zbog zdravstvenih razloga.  Po izlasku iz vojske Artaud je boravio u nekoliko psihijatrskih bolnica zbog jakih glavobolja i živčanih problema. Na dvije godine smješten je u bolnicu u Chanetu, u Švicarskoj,  nakon čega se vraća u Marseille, oporavlja i odlazi u Pariz.

Kada je došao u Pariz A. Artaud je imao 24. godine. Počeo je prihvaćati prve kazališne uloge, radi s Charlesom Dullinom koji tada osniva kazalište l’ Atelier, u reviji Demain objavljuje pjesme, članke, kritike knjiga. 1923. objavljuje reviju Bibloquet (Smušenjak) koja se pojavila u samo dva broja  i čiji je autor gotovo u potpunosti Artaud.  U reviji se nalazi njegova poezija, crtice te kritike knjiga i izložbi. Te godine upoznaje se i počinje se družiti s nadrealistima Andréom Massonom, Maxom Jacobom, Joanom Miroom…godinu dana  kasnije upoznaje Andréa Bretona i ostale nadrealiste, među njima i za kazalište vrlo bitnoga Rogera Vitraca (čiji Victor ili djeca na vlasti je igran u ZekaeMu). Artaud uređuje nekoliko brojeva časopisa La Révolution surréaliste gdje i objavljuje neke svoje tekstove. S nadrealistima se ubrzo počinje razilaziti u mišljenju, no vatrene polemike dogodit će se tek nešto kasnije.

1926. godine Artaud zajedno s Rogerom Vitracom i Robertom Aronom osniva kazalište ‘Alfred Jarry’. Na programu kazalšta su tekstovi Alfreda Jarryja, Strindbergova ‘Igra snova’, te tekstovi osnivača kazališta R. Vitraca, R. Arona, te Artaudov ‘Krvoskok‘. Prema Artaudovim riječima: ‘Kazalište Alfred Jarry stvoreno je u reakciji protiv kazališta, stvoreno je  da vrati kazalištu onu totalnu slobodu koja postoji u glazbi, u poeziji ili slikarstvu, da vrati sve ono zanimljivo čega je kazalište do sada bilo lišeno.’

Kazalište Alfred Jarry bez obzira na idejni i programski koncept nije dugo živjelo. 1927. izvedeni su još neki tekstovi  trojice osnivača kazališta te 1928. ‘Razdioba podneva’ P. Claudela pri čijoj su premijernoj izvedbi nadrealisti, među kojima je bio i Artaud, namjerno izazvali skandal. Vikali su protiv Claudela, te se naglašavalo da je predstava izvedena bez dozvole autora. Zbog nedostatka financijskih sredstava kazalište zapada u probleme već 1929, dok se konačno gasi 1930. godine.

U tome razdoblju Aratud je na granici gladi i siromaštva, uzima opijum, piše za ‘Nouvelle Revue française‘ eseje o kazalištu: Kazalište i kuga, Režija i metafizika, Alkemijsko kazalište, Manifest kazališta okrutnosti… Kasnije će ti eseji biti uvršteni u knjigu ‘Kazalište i njegov dvojnik‘.

1931. u Parizu gostuje kazalište s otočja Bali, a izvedbe toga kazališta imat će vrlo veliki utjecaj na Artauda. Kako sam piše u svome eseju o balijskome kazalištu:’ Prva predstava koja sadrži ples, pjesmu, pantomimu i glazbu- a izvandredno malo psihološkog kazališta kako ga mi u Europi poimamo- vraća kazalište u  njegovu području antonomna i čista stvaralaštva, pod kutom halucinacije  i straha.’

U dva eseja ‘Kazalište okrutnosti’ (prvi manifest) i ‘Kazalište okrutnosti’ (drugi manifest) razradio je svoju ideju kazališta, a teoretičara kazališta mu često zamjeraju da se u manifestima služio metaforičkim rječnikom i da nije ostavio konkretan sustav prema kojemu se moglo ostvariti kazalište okrutnosti. Bez obzira na to, cijela povijest kazališta 20.stoljeća nezamisliva je bez utjecaja  A. Artauda i njegovih manifesta.

U manifestima kazališta okrutnosti Artaud piše da se kazalište treba riješti teksta, te da se mora pronaći jedinstven kazališni jezik na pola puta između pokreta i misli. Bez obzira na to lišavanje teksta, u kazalištu okrutnosti ipak bi se izvodila neka djela iz Shakespearovoga razdoblja, priče Markiza de Sadea, Büchnerov ‘Woyzeck’…. Artaud se želi se riješti razlika između pisca i redatelja te ih zamijeniti ‘jedinstvenim Stvarateljem’ koji će biti odgovoran za predstavu i za radnju prikazanu na pozornici.

Kazalištem želi djelovati na publiku što je više moguće koristeći sva dostupna sredstva kazališnoga izražavanja. Želi ukinuti klasičnu podjelu kazališnog prostora na gledalište i pozornicu, te napraviti jedinstveno mjesto gdje će gledatelj biti smješten u središte radnje, njome okružen i zahvaćen sa svih strana. U takvome kazalištu glumac će imati najvažniju funkciju jer o njemu će ovisti uspjeh svake predstave,  a njegova funkcija mora biti pasivna i neutralna, te mu biti je strogo uskraćena svaka osobna inicijativa.

Između 1932. i 1936. godine je najintenzivnije razdoblje stvaranja Antonina Artauda. Osim što glumi u filmovima, jako mnogo piše, a unatoč svojim esejima o poništavanju teksta bavi se dramskim pisanjem,  piše drame ‘Krvoskok’, ‘Nema više nebesa‘.. U tome razdoblju piše i tekst ‘Heliogabal ili okrunjeni anarhist’ zbog kojega je proučavao sve vezano uz kult sunca, smrt i obnovu.

Školjka i svećenik

Antonina Artauda se manje spominje u kontekstu filmske umjetnosti,  jer mu je samo jedan scenarij realiziran, no napisao ih je sedam. Realizirani film zove se ‘Školjka i svećenik’, iz 1927. godine je i režirala ga je Germaine Dulac. Zanimljivo je da se upravo taj film proglašava prvim nadrealističkim filmom iako ga se dio nadrealista odrekao.  Na prvoj projekciji izbio je skandal (po kojima je Artaud već bio poznat)  koji je izazvao nazivajući redateljicu kravom jer nije dobio glavnu ulogu u filmu i na špici nije pisalo „San Antonina Artauda“. Artaudova misao da „film izvrće postojeće vrijednosti, posvema remeti optiku, perspektivu i logiku“ jedna je od najčešće citiranih misli o filmu. Glumio je u  velikome broju filmova  pozatih redatelja francuske filmske avangarde. Najprije se istaknuo ulogom Marata u Napoleonu 1927.g. A. Gancea. Veće i  zapaženije uloge ostvario je u filmovima Tarakanova (R. Bermard, 1928), Novac (M. L Herbier 1928), Prosjačka opera (G.W. Pabst , 1931), Mater  Doloresa (A. Gance, 1932). Glumio je svećenika u filmu ‘Stradanje Ivane Orleanske‘ koji je snimio je danski redatelj  Carl Theodor Dreyer 1928. godine, a mnogi teoretičari smatraju upravo taj film remek-djelom  razdoblja  nijemog filma.

Stradanje Ivane Orleanske

Dramu ‘Cencijeva obitelj‘ napisao je prema tekstovima Stendahla i Shelleyja, a vrlo okrutna drama puna ubojstva i rodoskvrnuća doživjet će neuspjeh nakon izvedbe u ‘Follies-Wagram‘ 1935. godine.

1936. godine Antonin Artaud navršava 40 godina, iza sebe ima previše neuspjeha i konflikata, a vrlo malo priznatih uspjeha, te napušta Pariz i odlazi Meksiko među pripadnike plemena Tarahumara. Iz Meksika šalje tekstove u neke francuske novine što mu omogućava egzistenciju, dok tamo održava predavanja o francuskoj kulturi. Bavio se proučavanjem ljudi iz plemena Tarahumara, zapravo primitivne zajednice u izoliranom području Meksika, pokušao je prihvatiti njihov način života i eksperimentiranje s pejotlom. Sve svoje dojmove skupio je u knjizi ‘Putovanje u zemlju Tarahumara’.

U Francuskoj je 1938. godine objavljena njegova knjiga eseja o kazalištu ‘Kazalište i njegov dvojnik’, no knjiga je prošla nezapaženo i nije postigla nikakv uspjeh niti kritički odjek.

Godinu dana kasnije vraća se iz Meksika u Francusku iz koje odlazi u Irsku na otok Aran u potrazi za druidskom mudrošću i štapom Sv. Patrika za koji se vjerovalo da je osim Sv. Patriku pripadao Isusu Kristu ali prije toga i  Luciferu.

Iz Irske je na silu vraćen u Francusku i tad započinje posljednja faza Artaudovog života koji je proveo uglavnom po različitim sanatorijima. Policija ga je iz Irske vratila u Le Havre odakle su ga poslali u ludnicu Sottoville-Les-Rouen, gdje nije prepoznao majku kada ga je napokon našla… Potom odlazi u bolnicu Saint-Anne pa u Ville Evrard gdje ostaje do 1943. i gdje duševni bolesnici masovno umiru od gladi. Vrijeme je to trajanja Drugoga svjetskoga rata, i nitko se više ne bavi kazalištem, a kamoli Artaudom. 1943. godine, na nagovor pjesnika i prijatelja Roberta Desnosa, odlazi u Rodez čiji je ravnatelj dr. Gaston Ferdière, a tamo iako  traje rat Aratud ima dovljno hrane, knjige, papira, boja i  svoju vlastitu sobu. Aratud piše mnoga pisma, slika i piše ‘Van Gogh, samoubojica društva‘, no podvrgut je elektrošokovima i rijetko komunicira s vanjskim svijetom.

Dvije godine prije smrti Artaud izlazi iz Rodeza i prijatelji ga dočekuju u Parizu. Te godine Antonin Artaud navršava pedeset godina i izgleda kao oronuli starac. Prijatelji mu organiziraju hommage u Kazalištu Sarah Bernhardt na kojem se čitaju ulomci iz ‘Cencijeve obitelji’.

Na dan Artaudove smrti navodno nestaju mnogi njegovi rukopisi i crteži, a oporučno ostavlja sva svoja djela Paulu Théveninu, stažistu koji se za njega brinuo u Rodezu i koji će iz snimljenih razgovora prepisati neke Artaudove posljednje misli, kao i baciti svjetlo na brojne nesređene bilješke iz vremena Artaudova života po psihijatrijskim ustanovama.

Pred kraj života, Artaud je smješten kod dr. Delmasa u Ivryju, a iako je pod strogom liječničkom kontrolom, nabavlja laudanum, morfij i druge droge jer njegovi bolovi postaju sve nesnosniji. Sve češće uzima jače droge od kojih gubi  svijest, sve dok ga  4. ožujka 1948. nisu pronašli mrtvoga u paviljonu ludnice u Ivryju. Pokopan je četiri dana kasnije na groblju u Ivryju bez crkvenog obreda i sprovoda.

(0)