• šalji dalje

N.K. 6. 03. 2008. 3,931 prikaza 0 komentara Print

Nina Mitrović rođena je 1978. u Slavonskom Brodu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2005, a magistrirala scenarij na London Film School u Londonu 2007. Dosad su joj igrane drame ‘Komšiluk naglavačke‘, ‘Kad se mi mrtvi pokoljemo‘, ‘This bed is too short or just fragments‘ (Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti), ‘Kolbaba i Brzojavko‘ te ‘Velika velika zemlja Oz‘. Najnovija – ‘Jebote kol’ko nas ima‘ imat će premijeru u zagrebačkom Kerempuhu 7. ožujka, a još neizvedenom ‘Familija u prahu‘ nagrađena je na austrijskom natječaju ‘Govoriti o granicama‘…

Tekstovi su joj izvođeni u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Makedoniji te Bosni i Hercegovini, a javno čitani i / ili predstavljeni na Tjednu dramatičara u New Yorku, Stuckemarktu i u sklopu festivala Theatertreffen (Berliner Festspiele) 2005, te Soho theatreu u Londonu.

Dobitnica je Zlatnog smijeha za najbolji tekst na Danima satire 2003. i 2005. te Marula za najbolji tekst na Marulićevim danima 2007.

Svemu ovome uprkos, Nina je u široj javnosti relativno nepoznata. Kaže ‘doma su ljudi previše opterećeni kreditima da bi se bavili piscima koji putuju po svijetu‘ i dodaje ‘ja prodajem drame, a ne svoju biografiju‘.

U srijedu si dobila nagradu na austrijskom natječaju, u petak imaš premijeru? Priznaj – u kojem si filmu?

NM: Ne baš dobrom. Dionice su popadale, to me je dotuklo.

Što ti u ovom trenutku uopće znači ta nagrada na natječaju ‘Govoriti o granicama’?

NM: Nagrada ti znači puno u svakom trenutku. To je tako jer ovo je javni posao, a svaka nagrada je ili priznanje javnosti ili barem obraćanje istoj. Tako da, čini mi se, da iako ja stalno pljujem po sistemu, nisam baš uvijek protiv njega.

Garantira li premijeru, ako da kad, gdje i u kojoj kombinaciji?

NM: Ono što ti garantira je prijevod teksta na njemački i objavljivanje istoga u Austriji. E sad, tekst će bit javno čitan sredinom marta na sajmu knjiga u Leipzeigu, a planira se i premijera ili kod nas ili u Austriji odnosno Njemačkoj.

Tekst za koji si dobila nagradu zove se ‘Familija u prahu’ – monodrama Juliške iz javne kuhinje. Uz iznimku ‘Fragmenata’ (koji su, reklo bi se poetry in motion) i taj je tekst, kao i ovaj u Kerempuhu, iznimno socijalno i politički angažiran, ili kako ih ti voliš podnasloviti – ‘slice of life’. Kako, zašto, čemu… i odakle ti hrabrost?

NM: Meni za socijalno angažiran tekst ne treba hrabrost, to volim radit. Puno mi je teže napisat tekst poput Fragmenata, tekst kakvima se sada okrećem jer u takvim komadima ti moraš razotkriti sebe, a to je najteže. Što je nešto intimnije, to teže legne na papir. Tu će mi trebat hrabrost.

Da možeš birat’ kome bi dala da to igra?

NM: To je tekst pisan za Zrinku Kolak Fabijan.

U žiriju koji ti je dodijelio nagradu bila je i tvoja kolegica Tena Štivičić, koja danas u svijesti prosječnog Hrvata figurira kao jedina dramatičarka i iseljenica…

NM: Tena i ja smo išle skupa u razred u srednjoj školi. Onda sam ja otišla na Pravo, a Tena na Dramaturgiju. Tri godine kasnije ja sam se odlučila promijeniti fakultet i tada me je Tena, koja je onda već postigla svoje prve uspjehe, spremala za prijemni ispit na Akademiji. To je, recimo, nešto što ljudi ne znaju, a meni je to najbitnije kad je Tena u pitanju.

Nakon gostovanja u HTV-ovom ‘Drugom formatu’ jedan te je TV kritičar nazvao ‘gospođicom koja voli psovati’, jer Hrvatice to valjda inače ne rade… A ti baš voliš, pa ti se i tekst koji se igra u Kerempuhu zove ‘Jebote, kol’ko nas ima’, što je i rečenica koju ‘repriziraš’ u ‘Juliški’… briješ na navijače, psovke, ili nešto treće?

NM: Psovanje je bitno za pisca. Ako ne znaš šta tvoj lik kaže kad popizdi, onda ga ni ne poznaješ. A ne kaže svaki ‘k vragu’. Većina ima bogatiji rječnik.

Kako i zašto komedija?

NM: Ma ja stalno govorim da ne pišem komedije, nego da pišem drame. Pa neke stvari budu smiješne. Jer ja uvijek pišem o nečem crnom. Kao pisca me zanima ljudska tuga. I sreća. Samo, u mojim tekstovima, sreća je moguća tek nakon patnje.

U svim si svojim dosadašnjim medijskim istupima bila vrlo kritična prema svemu – domaćoj stvarnosti, imigrantskom životu u Londonu, načinu na koji funkcionira domaći teatar, država – sve…

NM: Najkritičnija sam prema sebi, a još si nisam dala otkaz.

Kako to da se nisi generacijski ni konceptualno našla niti s jednim redateljem… Kakva je bila suradnja s Frankom u tom kontekstu?

NM: Ne znam kako se nisam s nekim našla, mislim da nisam tip za to. Dosta sam zatvorena.

S Frankom sam dobro radila i moram joj odati priznanje na predanosti projektu. Ne znam da li bi ja imala energiju koju je ona uložila u predstavu.

Sad kad živiš na relaciji London – Zagreb, koliko ti se i u odnosu na što promijenila optika?

NM: Potpuno mi se sve preokrenulo. Odrasla sam. I počela sam drukčije razmišljati. Zrelije. I opreznije. Ovo prvo mi se sviđa, a ovo drugo baš i ne. A to prvo, to odrastanje me potpuno promijenilo i kao pisca. Ono što me sada zanima je emocija. Ljudska intima i pitanje kako da čovjek živi svoj život na pravi način.

Kako to da si u Londonu magistrirala scenarij? Priznaj koliko ih imaš u ladici? Je l’ ima slučajno neki koji bismo uskoro mogli vidjeti? I otkud scenarij?

NM: Ma ja sam se već prijavila za Ameriku, ali sam onda promijenila plan i otišla u Britaniju. I dobro da sam to napravila pa ja bi šiznula da ne mogu za vikend doć doma.

A scenarija imam par i svi su katastrofa, al sad se spremam pisat jednu priču koju jednostavno moram ispričati.

A otkud želja za pisanjem scenarija? Pa ja sam počela pisati drame zbog filma. Inače, ni ne idem baš u kazalište, par puta godišnje. Teatar me zanima kao medij jer se s njim još uvijek puno toga nije napravilo. I uz to, teatar ima nešto što film nema i ne može imati – živog glumca na sceni.

I standardno za kraj – koji su ti planovi? Čemu se idućem možemo nadati?

NM: Čini mi se da sam pronašla sebe kao pisca. I tome se kanim u potpunosti posvetiti.

(0)