N.H. 19. 01. 2010. 388 prikaza 0 komentara Print

Kad je prije nekoliko godina  londonski Royal Ballet pokušao posebnom marketinškom kampanjom svoje plesače približiti publici, i utjecati na sliku koju o njima ima javnost – cijela se priča pretvorila u ozbiljan debakl. Plakate koji su objašnjavili kako su baletani jači ‘od nosoroga’ nije dobro prihvatila ni publika, ni struka.

Royal Ballet nakon tog se debakla odlučio vratiti na staro i nastaviti promovirati svoje predstave snolikim fotografijama svojih prvaka, bez ikakve daljnje želje da mijenja njihov image u javosti. Slično je i s ostalim baletnim kućama u svijetu, koje se zapravo dobrano trude da ‘hod po mukama’ njihovih plesača ostane dobro čuvan od očiju javnosti. Rijetka iznimka je Balet pariške Opere, ujedno i jedan od najboljih na svijetu, a koji spremno javnosti predstavlja barem svoju – kadrovsku politiku.

Naime, veći dio svakog ansambla čini corps de ballet, odnosno kor, a plesači mu se priključuju nakon audicije u dobi od 16 do 20 godina. No, iako audicijama Baleta pariške Opere pristupaju većinom završeni učenici njegove škole – garancije za uspjeh nema. Biti dovoljno dobar za školu s gotovo 300 godina tradicije, ne znači biti dovoljno dobar i za Paris Opera Ballet.

Kad se jednom ‘dokopaju’ kora, neki plesači u njemu provedu cijelu karijeru – bilo zato što nisu dovoljno dobri, nisu građeni ‘kako treba’, ili zato što ih nitko nije – primijetio. No, i sam corps de ballet podliježe hijerarshijskom sustavu, a Baletu pariške Operi, čine ga tri kategorije plesača- quadrille, coryphée i sujet. Poseban status imaju solisti iliti oni u klasi premier danseur, dok je položaj elusive étoile, odnosno zvijezda, kategorija za sebe.

Agnes Letestu, étoile od 1997.

Prelazak iz jedne kategorije u drugu moguć je, ali mukotrpan, a da bi ga ostvarili članovi pariškog Baleta jednom godišnje na raspolaganju imaju – tri do četri minute!

Naime, ako plesač u pariškoj Operi želi napredovati, mora proći godišnju audiciju ili ‘ozloglašeni’ Concours, koji se u različitim oblicima  u pariškoj Operi održava još od davne 1860. godine, kad ju je uvela slavna Marie Taglioni da bi održala visoke standarde kompanije. Više od sto godina audicija je bila obavezna za sve članove ansambla. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća pohađanje audicije postalo je stvar osobnog izbora.

No, i otkad je Concours dobrovoljan, na njega se svake godine prijavi otprilike polovica ansambla., jer promaknuće znači bolje uloge i veću plaću, a neuspjeh – jednogodišnju stagnaciju na starom položaju. U plesačkom vijeku to je ‘mala vječnost’ jer školovanje završavaju s otprilike 18, a uz realnu mogućnost za veliki broj brutalnih ozljeda, već u 42. godini (barem u Parizu) slijedi im – ‘prisilna’ mirovina, kao Véronique Doisneau, o čijem je (ne)uspjehu u baletnoj hijerarhiji predstavu napravio Jérôme Bel, a mi smo je nedavno objavili u našoj Videoteci.

Gospođa Doisneau je, naime, za radnog vijeka postigla tek status sujet što znači da je bila dio kora i povremeno dobivala solo uloge. Sama za sebe kaže da nije postala zvijezda jer nije bila ‘dovoljno talentirana’, pa nikad nije imala priliku otplesati ono o čemu je sanjala – naslovnu ulogu u baletu Giselle.

Dorothee Gilbert, étoile od 2007.

No, za napredak od sujet do Giselle potrebno je proći godišnju audiciju, o čijim rezultatima odlučuje 11-člani žiri – uz vodstvo Opere, tu su i uvažena imena svjetske scene (ove godine – koreograf  Pierre Lacotte i ravnatelj novosibirskog Baleta, Igor Zelensky), te – pet plesača iz ansambla. S jedne strane, oni najbolje znaju tko se stvarno trudi, a tko zabušava, no s druge strane, to možda otvara mogućnosti za izvlačenje osobne koristi. Jer glavna uloga je samo jedna, a ni solističkih nema bezgraničan broj…

Svi koji pristupaju audiciji na raspolaganju imaju samo jednu jedinu priliku, u trajanju od tri do četiri minute (!), a tijekom kojih moraju izvesti jednu zadanu koreografiju i autorski solo. Na audiciju zato treba ponijeti špice i – čelične živce.

Kakva izgleda atmosfera u tim trenucima iza kulisa pariške Opere teško je i zamisliti, no kao dobra ilustracija brutalno konkurentnog baletnog svijeta poslužiti može i nedavno objavljeni dokumentarac o audiciji za jednomjesečni seminar Royal Winnipeg Ballet School. Na nju se naime javljaju djeca iz cijelog svijeta, u dobi od 10 do 13 godina, a između više od 1000 kandidata na koncu na seminar prođe samo njih – 70. Nakon seminara, tek nekolicini polaznika ponudi se mjesto u školi, nakon koje možda slijedi mjesto u ansamblu. Djeca koja su tek na pragu puberteta moraju se nositi s pritiskom, konkurencijom, selekcijom i velikim šansama za neuspjeh, a kako to sve izgleda u svom je hvaljenom dokumentarcu TuTuMUCH zabilježila Elise Swerhone.

TuTuMUCH, r: Elise Swerhone

Rezultati ovogodišnje pariške audicije poznati su – u ženskom dijelu ansambla pariške Opere od 1.1.2010. na status premier danseur promaknuta je samo jedna balerina, a na sujete i coryphée po tri balerine. Osim Ludmile Pagliero, status premier danseur dobili su i Josua Hoffalt i Vincent Chaillet. Svi ostali, njih 70-tak, na novu će priliku morati čekati još godinu dana.

Vincent Chaillet, premier danseur od 2009.

No, postoji i poseban status koji se ne dobiva audicijom; elusive étoile, odnosno zvijezda, koji dodjeljuje ravnatelj Opere, Nicolas Joel, na zahtjev ravnateljice baletnog ansambla, Brigitte Lefèvre. Status zvijezde tradicionalno se dodjeljuje nakon izvedbe u kojoj nastupa plesač koji će dobiti status.

Tu je čast na Silvestrovo dobio Karl Paquette, koji odonda uz svoje ime ponosno piše étoile, a u 2009. godini zvijezdama su uz njega proglašeni i Isabelle Ciaravola i Mathias Heyman, pa tako pariška Opera trenutno ima 18 zvijezda, 16 premier danseur i 157 ‘običnih smrtnika’.

Isabelle Ciaravola, étoile od 2009. , Hervé Moreau, étoile od 2006.

Pokušali smo saznati kakoje napredovanje organizirano u tri domaća baletna ansambla, no nikakav odgovor na to pitanje nismo uspjeli dobiti ni iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ni i Splitu ili Rijeci.

Minimalni uvid u domaću baletnu hijerarhiju pruža tek web stranica zagrebačkog HNK, koja navodi kako nacionalni Balet čine solisti, prvaci i nacionalna prvakinja Irena Pasarić.

No, napredovanje unutar te strukture nije sustavno uređeno, a prema riječima članova sva tri domaća ansambla, najčešće je prepušteno arbitrarnoj odluci ravnatelja(ice) Baleta, te najčešće zapravo predstavlja nagardu za ‘minuli rad’, a ne oznaku sposobnosti za napredovanje.

Koliko je to dobro ili loše za stanje domaćeg baleta, procijeniti možete i sami na nekoj od predstojećih izvedbi u našem kalendaru.

Mathias Heymann, étoile od 2009.

• Dan baleta u Hrvatskoj [3. 11. 2009.]
• Videoteka: Bajadera [22. 01. 2009.]
• Videoteka: Orašar [1. 12. 2008.]
• Acosta, nikad dosta [25. 10. 2007.]
• Baletani ili nosorozi? [10. 09. 2007.]
• Romeo, Julija i Prokofjev [29. 07. 2007.]
• Romeo i Julija (st) [20. 07. 2007.]
• Odlazi i Darcey Bussell [17. 05. 2007.]
• Sylvie Guillem se oprostila od ‘špica’ [17. 04. 2007.]
• Alina je Giselle [5. 04. 2007.]