Teatar.hr 8. 02. 2010. 298 prikaza 1 komentar Print

Prvo pravilo komunikacije kaže: kad poželite kritizirati, govorite o ponašanju a ne o osobi. (‘Bogobojažljivim’ rječnikom rečeno, napadajte grijeh a ne grešnika.) Kršenje tog pravila dijalog pretvara u urlanje, raspravu u pljuvanje. Zato ne vjerujte naslovu, ovo nije razmjena mišljenja niti polemika. Pismo Gordane Vnuk produljena je uvreda i niti traži niti zaslužuje ozbiljan nego samo uvredljiv odgovor. Na to pak ja odbijam pristati. Bez obzira na običaje, duh vremena i ružnu retoriku sugovornice.

Ajmo se radije malo poigrati…

Kad sam pročitala tekst Gordane Vnuk pomislila sam, pa dobro, žena se uvrijedila, treba to razumjeti. I već sam htjela napisati samo nešto fino, upućeno sa svemirske visine dobrog odgoja, kad mi jedna rečenica iz teksta nije dala mira. A to ipak moram podijeliti s vama jer radi se o krajnje opasnoj stvari! Oni su među nama! Čuvajte se! No, trčim pred rudo, idemo lijepo po redu.

U principu sam, piše Vnuk, bojažljiva ali kad mi se naredi postajem bogobojažljiva (obratite pažnju na ovaj izbor riječi, važan je za nastavak), udaram koliko treba da umnožim nalog nečije mukle srdžbe. Drugim riječima, nagovorilo me. Dobro. Ali tko? Čija mukla srdžba? To na žalost ne piše. A ja se, ma koliko god ponovno i ponovno vrtjela u glavi film te večeri, ne mogu sjetiti da me netko nagovarao. Sad se, molim vas, koncentrirajte jer tu počinje problem – svo to nagovaranje mora da se dogodilo nekako mimo moje svijesti. Uf, pomislila sam, ovo je gadno.

Prvo me opsjelo pitanje, kako im je to uspjelo? Nisam nakon predstave ništa jela, nisam otišla na piće, ma nisam nikoga ni doma povela. Kako onda? Da, i meni se čini pretjeranom ideja o hipnotizeru koji je sjedio iza mene za vrijeme predstave, ali bolju nemam!

No, dobro, pustimo to po strani, trčala mi je misao dalje. Važnije je pitanje – tko? Zavjera ovakvih razmjera ne može biti mala spletka domaćih zavidnih očiju, oni ne raspolažu takvim parapsihološkim resursima. Uostalom, budimo realni, tko bi se u ovoj našoj kuhinji usudio ići protiv osovine Brezovec – Vnuk – Eurokaz – ADU, pa čak i pod uvjetom da se ne mora sam izložiti nego da može u prvi red postaviti osobicu poput mene?

Ne, to mora biti netko velik i strašno moćan. Ali tko? CIA? Mossad? MI 5? Templari? Sionski priorat? I sve mi je to nekako šuplje zvučalo dok se nisam dosjetila – Opus Dei! Razmislite i sami – ubojiti koktel krivovjernika Galilea s kojim se Crkva i dan danas ne može pomiriti, suvremene umjetnosti i progresivnih elemenata Vnuk-Brezovec, naprosto ih je morao izazvati. I onda su oni, pa to je jasno ko dan, morali promptno reagirati.

Ja sam, ah kako je to tužno priznati, samo kolateralna i potpuno nesvjesna žrtva sukoba starog i novog koji se neprincipijelnim sredstvima vodi na neoznačenom bojnom polju. Bit će da je predstava genijalna, samo ako je ne gledate s Opus Dei hipnotizerom iza leđa. Zato, pazite na sebe, molim vas! Danas sam žrtva ja, sutra može biti bilo tko od vas.

dr. sc. Iva Gruić

kazališna kritičarka Jutarnjeg lista

• Hrvatska kazališna kritika: Iva Gruić [26. 02. 2010.]
• Polemika: Vnuk-Gruić [5. 02. 2010.]
• Kritičari na kolokviju [3. 11. 2009.]
• Gruić odgovara Šimiću [28. 03. 2009.]
• Samoosljepljivanje Ive Gruić [24. 03. 2009.]
• U agoniji [2. 06. 2008.]
• Čadež vs. Vnuk, i obratno [7. 07. 2007.]
• 88 Breza za druga Tita [7. 04. 2007.]
• W & T [3. 12. 2006.]
• Policija u Kampnagelu [23. 08. 2004.]