• šalji dalje

Teatar.hr 5. 02. 2010. 522 prikaza 0 komentara Print

Jutarnji list je objavio 23. siječnja uradak kazališne kritičarke Ive Gruić o održanoj premijeri predstave „Okovani Galileo“ u režiji Branka Brezoveca koja je kao Eurokazova produkcija otvorila sezonu u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Namjerno kažem uradak, a ne kritika, jer navedeni tekst vrlo slabo surađuje s minimalnom pristojnošću argumentacije stavova koju kazališni kritičar mora posjedovati, ukoliko se ne želi igrati satrapa kakvog više ni u Hrvatskoj nema.

Sve to čudi jer Iva Gruić nije nikad do sada u svojim kritikama pokazivala ni najmanju intenciju satrapizma; njezine kritike bile su umivene, uvijek s dozom brižljivosti i proširenih opravdanja čak i nad najstrahotnijim kazališnim bezobrazlucima nepismenosti; nikad se njeni uratci nisu usudili ući u zabran iole modernijeg kritičarskog diskursa; u jednu riječ – ako u njenim uratcima nije bilo argumentacije to je zato jer nije bilo ni kritike, pa se to nije ili se moglo rijetko koga/nikoga ticati.

Koliko se sjećam samo jednom je Iva Gruić nešto kritizirala: prošlogodišnjeg dubrovačkog  «Hamleta», za to je, čini se, trebala u sebi složiti prag hrabrosti u susretu sa kulturnim sistemom i sistemima kojih se do tada toliko bojala, a zapravo nije trebalo poduzeti ništa više od pukog gledanja jedne strahobalnosti (redateljske i glumačke) koju se baš nikako nije moglo braniti i nalaziti joj isprike.

I sad joj se, evo, dogodio «Okovani Galileo».

Bahatost njenog uratka zapanjuje. Njoj predstava djeluje kao «rad edukativnog odsjeka muzeja», a ne kao «živa teatarska suvremenost». Što bi to imalo značiti za muzej, a što za teatarsku suvremenost?

Pokušajmo razumjeti što Gruić želi reći: predstava, možda, odviše podučava, educira, ali što, o čemu? Podučava li o muzeju (budući se izvodi u muzeju), o likovnosti, o kazališnoj ne-suvremenosti (nikako ne može o suvremenosti – bilo bi kontradiktorno). Možda bi edukativni odsjek muzeja trebao podučavati o teatarskoj suvremenosti, a on to ne čini (to baš ne spada u opis muzejskih intencija, ali da li to Gruić zna?).

Živa teatarska suvremenost, možda, po živoj kritičarki, ne bi smjela educirati, ali što bi to ona smjela i trebala raditi da ostane/postane suvremena. Možda i muzej ne bi smio imati edukativni odsjek nego samo živu teatarsku suvremenost.

Toliko pitanja. Prava «stilska vježba» iz kritičarske hermeneutike.

U sljedećem redu Gruić uvodi jednu ukrasnu sintagmu  koja tvrdi da je predstava: Brezovčeva «autorska maštarija». To sad već ide prema nečemu: edukativni rad i Brezovčeva maštarija kad se spoje navode na podučavanje djece. Djecu se u tom muzeju (ili, tko bi ga znao, u predstavi) educira kako da prave maštarije. Brrrr.

U nastavku uratka Gruić je na svom terenu: mirno si ga opisuje i otpisuje čega sve u toj predstavi ima i nema. Dva se teksta Brechtov i Eshilov, veli ona, u predstavi «spajaju», a Brezovec «pokušava stvoriti ´treći put´». Koji? Na koji način? O tome njen uradak šuti. Valjda je «autorska maštarija» taj «treći put», ali, čini se nije, jer u predstavi «krhotine priče o Galileu» ne rade ništa drugo nego se «naslanjaju» na «Eshilovske zborske dionice». Matematičko-arheološka operacija (krhotina 1, krhotina 2 krhotina xy / zborske dionice = 0)  Nema kemije koji bi iznjedrila amalgam, taj treci put , ima samo naslanjanje. Junction.Toliko.

Ide to tako, ide i dalje, a pred kraj se pojavljuje rezimirajuća sintagma o Brezovčevom naglašenom intelektualizmu». Intelektualizam i maštarija, to je, valjda, nekad bio paradoks (kako veli Hamlet), ali danas može biti, misli Gruić, što se hoće.

Pa se taj intelektualizam može spajati s čim se hoće. Po njoj, u ovoj predstavi, sa «operom i fizičkim teatrom» (ali to je već paroksizam kritičarkinog mahnitanja – zar operi nije imanentan intelektualizam, a zar je fizički teatar gimnastika bez intelektualne čestice?) i taj spoj ne daje «snažnijeg dojma ili intrigantnog razloga».

I sad evo satrapizma: predstava je, za nju, edukacijski, muzejski rad koji je zapravo maštarija (možda muzejska maštarija) o trećem putu kojeg nema, a može biti i oksimoronska intelektualna maštarija bez intrigantnog razloga s proizvoljnim dodavanjem (to dodavanje zvuči pomalo kulinarski i nogometno) znakova i simbola.

Sve ovako složeno podsjeća na naredbu staljinskog funkcionera koji tako nekako veli: Sanjati da. Ali kako. Odgovorno sanjati.

Ali, hajdmo ozbiljno. Nije Iva Gruić satrap nego jedno tugaljivo prestrašeno, ne prestrašno, stvorenje koje piše kako vjetar duva. U principu je bojažljiva ali kad joj se naredi postaje bogobojažljiva, udara koliko treba da umnoži nalog nečije mukle srdžbe.

I, već pogađate: ako se u ovu složenu predstavu malo, samo malo, pažljivije zagleda (a neki su kritičari gledali probe i predstavu po nekoliko puta) jasno je da ona nije niti edukacija niti maštarija (kako vam zvuči edukativna maštarija?), niti treći put ako je samo naslanjanje (ali je, vidi sad, ponekad i spoj), niti intelektualna maštarija pa onda nije niti sve ostalo.

Sve su to satrapske metode jedne do sada nesatrapske kritičarske prirode, i to, rekosmo, začuđuje: satrap je gospodar činjenicama bez obzira na fakte, i na temelju  tih «činjenica» te sudi. Sjetite se procesa Zinovljevu i Kamenjevu.

Ja odbijam kritiku koja će konstruirati i servirati lažne ili nespretne, svejedno: ishitrene konstatacije («mlaki pljesak»), paradigme, razloge, i objede  i na temelju njih, umjesto argumenata, razbuktati bjesomučni lanac oksimoronskih «stilskih vježbi» Ive Gruić (po principu malo pišem ovako, malo drobim onako, pa «spajam teško spojivo» – edukaciju sa maštarijom i s intelektualizmom i još sve to s operom i fizičkim teatrom ) i nakon toga ljudima odsjecati glave.

Nemojte samo reći da sam sve sintagme iz uratka Ive Gruić vadila iz konteksta. Nema kod nje konteksta, ima edukacije o tome kako da naše lubanje položene u vitrine muzeja, koje smiju maštati samo onako kako im se intelektualno zapovjedi, budu popunjene značenjima i intrigantnim razlozima koje samo Iva Gruić razumije.

Gordana Vnuk

umjetnička direktorica Eurokaza

(4 glasova 2.00 / 5)